Silent

Svi smo skloni prici, filzofiranju o sportu, umjetnosti, muzici, hrani i odjevanju. Bahatost u nama nam ne dozvoljava da uradimo sljedeci korak i zaista ispunimo tu filozofiju nase ideje. Niste svjesni da propustate priliku zivota. Zar vam strah od kajanja za propustenim dopusta da spavate mirno? Svi cekaju, svi znaju, svi ponavljaju. Eto ja se napravim pametan pa kazem koju rijec nebili nekoga od vas natjerao da se uzdigne i pokrene narod. A narod kao ovce, navika da pasu uvijek u istoj dolini, samo onu travu na koju su navikli. Drago je ovcama sto mogu birati izmedju milijardu razlicitih travki, kazu tako odrzavaju svoj identitet i slobodu. Pastir ponekad odsvira koju notu cisto da se kukovi malo drugacije michu.


Ako je neko citao od vas ili ako postoje ljudi koji jos citaju, knjiga Mein Kampf od Hitlera objasnjava vec na prvih 100 stranica svijet kakav je danas u 2012. A tu je knjigu pisao 1924 godine. Tacno objasnjava nacin razmisljanja i status drzave i njenih gradjana. Podigao je na noge 60 miliona ljudi koji su vjerovali svaku njegovu rijec samo zato sto je iskoristio tu neugodnost u kojoj se drzava nalazila. Pokusajte samo shvatiti koliko su njegove rijeci mocne bile. Koliku su tezinu ljudskog nezadovoljstva nosile na sebi i tako dizajnirali novu ideju za pokret koja ce promjeniti svijet. Tadasnja Njemacka se po nicemu nije razlikovala od danasnje Bosne, a bogami ni od Spanije i Grcke.


Smijesno je kako nam se prica da imamo slobodu, mozemo birati izmedju 1000 pjevaca, 1000 kucanskih aparata, ali zato niko nema pravo govora kada se bira kolike ce plate politicara biti koje vode drzavu i koji svjesno gledaju kako sve ide prema dole ili mozda kako vratiti srednju klasu medju gradjanima? Znam da vas ovakve stvari ne zanimaju i da ste se zasitili i trazite odmor u ljudskim razonadama, glupostima i nebitnim stvarima, stvarajuci svoj svijet u kojem zivite mirno i sretno. Opijate se bajkama koje ne postoje.


Necu vas vise peglati, vracam onog starog Silenta koji ce pisati o svom balonu koji je stvorio i koji drugim ljudima izgleda nestvarno. Istina je tu, pokusajte je nekada dohvatiti. Ja se vracam svom dnevniku...

Ponekad ulovim njenu sjenu kako trci po kuci. Uhvatim se redovno trazeci tu sjenu kada je nema. Sasvim mala rupa je dovoljna da se usunja u mene, uhvati moju ruku i opise moj svijet. Kada mislima odlutam miris njene kose me probudi i uteknem od nakaza koje me prate. Moju nadu oboji svojim osmjehom a zelju usutka jednim poljubcem. Zajedno odletimo u svemir samo da dole vise ne vidimo, da se opustimo i u prostranstvu ljubavi okupamo.


Ne mogu pronaci put u modernim ulicama bogova danasnjeg svijeta. Stvaramo i uzimamo sa djavolom za vratom. Nikada zlo ne zaboravljamo a dobro rado pustimo da sklizne u beskonacni bunar tame. Bas tu, na ulazu u bunaru ona pohvata sve misli i brze bolje ih meni vrati. Gradili smo nesto nase, pomalo nesvakidasnje, ali nase. Sta je jos moglo ostati od noci, kada je sve oko nas sijalo?


Tracak slobode i uzdah zivota u trenutku postane vjecan. Sve smo mogli mi, ali kao da vremena nije bilo, kao da smo zgrijesili jer smo bili jedno. Sada smo mogli biti zajedno, ali tebe vise nema...

Definitivno se najbolje pise kad je covjek depresivan. Nekada se namjerno ubijem u pojam, cisto da bi mogao nesto stvoriti. To mi nekada zna pomoci kada trebam da predajem a trema me ubija u pojam. Cisto oborim samopouzdanje, kazem sebi da se predajem, da sam previse los, tako spustim sebi pritisak i mogu normalno da govorim. Taj sam fazon pokupio od budista, koji se jednostavno predaju, smire i onda lagano krenu u rjesavanje problema. To sam radio i na faxu kada sam trebao izaci na ispit, samo se oborim u glavi, izadjem na ispit kao da sam vec pao i kao da je vec sve gotovo. Najbolje sam tako prolazio. Bolje uspostavljam koncentraciju.


Imao sam  priliku prije par godina upoznati covjeka koji je po struci neuro programer. Taj covjek kada prica, uvlaci svaki dio vas u drugi svijet i promjeni vasu psihu. U glavi vam kroz predavanja stvara potpuno novu logiku i novi nacin razmisljanja. Vrlo jednostavno uspjeva da izvuce najbolje dio vas i nauci vas kako da ga koristite. Promjenio je moj nacin predavanja kao i nacin razumjevanja ljudi oko sebe. Pokazao mi je kako koristiti par rijeci da iskazem nesto veliko i kako da svojim rijecima objasnim nesto neshvatljivo. Zovu ga trener trenera. Ja sam oduvijek imao problema sa ucenjem, manjak koncentracije, problemi u osnovnoj i srednjoj skoli. Sve je to izbrisao za par dana predavanja.


U zivotu treba definitivno biti otvoren za sve. Svaki dan mjenjati drustvo. Upoznavati vise nacina razmisljanja. Uvijek postavljati sebi pitanja zasto i kako. Definitivno bi se tako sprijecilo mnogo sukoba. Ali posto smo mi egoisticni, razmazeno-ljeni idioti putovat cemo vazda u boci, dok neko nazalost kasno, tu bocu ne otvori. Naravno, mi je uvijek mozemo sami otvoriti ali nam ofirno.

Svakoga od nas, kroz zivot definise jedan trenutak ili vremenski period. Samo taj trenutak ili period, duzi ili kratki ima moc da promjeni nasu licnost. Pojavi se iznenada, ako nismo ucili u zivotu dok se ta situacija nije desila, mogli bi krenuti putem kojim nismo htjeli. Ljude sa ovih prostora definise rat. Dodatno isklesan karatker nepravdom koja se desavala oko njih dok oni nista nisu mogli uciniti. Ljudi u takvim situacijama ne mogu da pripreme svoju psihu ili sortiraju potrebne i nevazne informacije. Rijetki ostanu hladni, uzimaju samo one informacije koje su njima u tom trenutku potrebne. Samo takvi zdravije prolaze kroz buru koja se desava oko njih. Iskren da budem, mrzio sam ljude sa ovih prostora, mrzim i dan danas logiku njihovog razmisljanja. Kako su godine prolazile, kako sam putovao, shvatio sam da ta "gadna" logika nije samo na ovim prostorima nego i po cijelom svijetu. Cilj definitivno opravdava sredstva. Ako nekoga nije toliko rat definisao, definisala ga je neka druga tragedija. Kod nekih je to ljubav, kod nekih smrt bliznjeg. Cijeli svoj zivot se sjeca i pita, da li je moglo drugacije? Kod mene je vise onaj osjecaj da li cu nesto propustiti? Da li propustam nesto ljudsko? Cesto se budim sa tim mislima, strah da propustim zivot, da mi prodje kroz prste, pa brze bolje napisem na papir sta trebam uraditi taj dan ili na koji nacin mogu dalje kroz zivot. Ljudi su zaista fascinantna bica koja volim posmatrati. Da postoji neki nacin stavio bi kod svake osobe dio sebe, cisto da znam, sta radi, kako radi i zasto to radi. Mozda vam nekada budem predavao, a mozda nekada i jesam. Mozda smo se gledali u prolazu, mozda smo se dobro poznavali, kako god, bice mi drago upoznati vas na ovaj ili onaj nacin. Necu vas nikada osudjivati ali cu rado preslagati vase misli.

Lagao bi kada bi rekao da je doslo bolje vrijeme za mene. Opet vidjam starog vuka koji me prati i posmatra. Tu i tamo dodje na vrata, cisto da me podsjeti da vrijeme otkucava. Panicno bjezim u svoj cosak cekajuci da njegova sjena nestane. Ponekad samo legne na sredini sobe, nepomicno, pogledom uperenim u mene. Pokusam tu i tamo da popricam sa njim, ali tada zarezi, a ja se brze bolje povucem. Nekad pomogne ako pustim muziku, a nekad ako pustim suzu.


Ne dolazi kada kisa pada. Mozda neka sjena tu i tamo. Ako me jos dobro sjecanje sluzi, nekada je bio moj najbolji drug. Nedostaju mi ti dani mladosti. Bio je tu kraj mene kada nikoga nije bilo. Nikoga ni danas nema, ali nema ni njega, samo navrati da me strasi, da mi prijeti. Tuzno je ne osjecati tracak nade kada sunce miluje svaki dio zemlje.


Bio sam uvijek cudak, zbog cega su se djeca manje vise bojala mog prisustva. Ili su mene tukli ili sam ja njih tukao, ali mira nisam imao. Jedno malo drvo se nalazilo iza skole, ispod kojeg bi sjedio i jeo svoj uzinu, posmatrajuci ostalu dijecu. Jedino drustvo koje sam imao je bio vuk. Taj isti vuk koji je doveo osobu do mene, koja ce me pratiti cijeli zivot. Jedino nas je vrijeme rastavilo, rijetko se vidjamo, ali kad se vidimo, samo sutimo.


Sinoc sam radio do 3 sata da ispravim ono sranje koje sam napravio u petak. Preumoran na povratku kuci  sretnem vuka. Rezi i skljoca zubima. Na trenutak sam se sledio. Pripremio se za napad, ali su ga oci izdale, vidjela se suza, onaj osjecaj tuge, onaj osjecaj kada se covjek vise ne postuje. Spustio sam glavu, a on je nestao.

Divan dan za metak. Iako je petak napravio sam tonu sranja do ovog trenutka pisanja posta.

Prva stvar, Shefu sam sjebo vjezbe za naredni seminar, pa on nije odolio prilici da mi jebe sve po spisku.

Druga stvar je da me izdao centralni UPS, pa sam zvao elektricare i pokusavao spasiti sta se moze spasiti.

Treca stvar, dok sam pokusavao da popravim sva ta sranja, uprljao sam novu kosulju i sad je komotno mogu baciti.

Cetvrta stvar, u 04:00 me probudila jutros glavobolja od koje nisam spavao.

Peta stvar imam stomacnu gripu i jake grceve u stomaku, pa mi je jos gore raditi bilo sta.

Jedva gledam na oci, iscrpljen sam i pisem blog. Bice ovo karinaski post, zato ga mogu komotno svrstati u "sestu stvar". Ali stavimo sve to sa strane i pricajmo o ribicama koje preskacu labudove, o cvjeticima koji mirisu na Jack Daniels, o leptirima koji iscrtavaju srca, o zenama koje hodaju gole po ulicama i bune se na diskriminaciju, o feministicama koje se bore za ne postojeca prava zena, o ramsteku koji ce mi danas sigurno zagoriti kako je krenulo, o Mezopotamiji koje vise nema, o kolegici koja ne zeli vise pricati samnom jer ja ne zelim da imam vezu sa njom pored toga sto smo spavali zajedno, o djeci politicara koji su se udavili jeduci zumance iz kinder jajeta, o plavusi koja ide kod zlatara na bezbolno busenje, o novoj komsinici u novoj mahali koja gori koliko je dobra ali je udata, o debelim zenama koje jedu sa ugasenim svijetlom da tijelo ne primjeti sta jedu, o mom elektricaru koji trazi 3000 KM za instalaciju novih uticnica i koji se buni sto mu se smijem na taj predracun, o tome kako se moram spremiti da predajem tehnologiju o kojoj pojma nemam i na kraju hajmo jos pricati o tome kako ce divni komentari na ovaj post biti.

Ah kako su divni snovi nekada u mladim godinama bili. Najveca zelja je bila, barem moja, da vozim Eleanor (Shelby GT 500 MUSTANG "Eleanor" ). Neki se sjecaju tog auta iz filma "Gone in 60 seconds". Pravo muzevno, macho auto. Naravno uz to bi trebao biti parkiran neki Harley pored njega , cisto da jedno pored drugog bude sto vise mocnije. Onako kad razmislim o toj nekoj proslosti, nikada nisam razmisljao o porodici, zeni i djeci. Uvijek sam trcao za svojim egom i dokazivanjem sebe na razlicitim razinama. Htio sam biti onaj covjek koji udje na vrata, svi se okrenu za njim, svi pricaju, ali niko nista o njemu ne zna. Tako kako je usao, tako i nestane. To su bila vjecita sanjarenja na casovima matematike.


Volio sam vojsku, mozda zato sto mi je deda bio jedan od glavnih oficira tadasnje UDBE, a tetak pukovnik tadasnje SFRJ. Fasciniran sam vojskom i dan danas. Volim historijske knjige, dosta stvari se kroz historiju ponavlja. Kada covjek jednom shvati logiku nastajanja ratova i manifestaciju istih, onda mu je lakse shvatiti danasnja desavanja. Nikada se nisam interesovao za fudbal, draze mi je bilo pogledati dokumentarac ili procitati knjigu.


Sjetim se jedne scene poslije rata gdje su ljudi govorili da nisu mogli klanjati za vrijeme vladavine SFRJ. A kako se ja sjecam, jedna i druga nana kao i tetke i tetkici su isli bezbrizno u dzamiju. Kasnije sam skontao da su se bunili protiv toga sto vjera nije mogla u politiku. Kad covjek razmisli  shvatit ce da vjeri nikada nije ni bilo mjesto u nasoj politici. A ako se tu i pronadje, nastane belaj. Vjera je po meni privatna stvar, tako i treba da ostane.


Nakon svih ovih godina, ostao sam malo dijete, koje sanjari o Mustangu i "Betmenu", iako znam da nista od toga nije realno. Uspio sam nahraniti ego, svaki dan ga hranim i ponekad ucinim nekom nesto dobro tako da je i Betmen u meni zadovoljan.

Opet posmatram i razmatram. Tudja tuga na nekom novom nivou. Svi isto spominju, ljubav, ljubav i opet ljubav. Ne mogu da shvatim zasto je tolika potreba za nekim pored toliko drugih boljih i ljepsih stvari. Ko je zavrsio sa ljubavnim teorijama, svoja interesovanja okrece prema djeci. Zar moramo svi isto raditi? Cim se neko na neki nacin izdvaja iz te mase biva zboden rijecima sa svih strana. Na kraju krajeva boli me briga, dobro mi dodju uvijek pokusni kunici.


Usao sam u kreditne vode, kupio sam kucu sa bastom, dalje od centra. Kupio sam je vrlo povoljno od kolege koji se seli u inostranstvo. Danas me banka obavijestila da odobrava kredit na 20 godina. Bice mi veselo narednih dana birajuci plocice, kade, parkete i ostale gluposti. Moram prvo sve urediti po svom cejfu. Sto tamnije, bez dodatnih kicavih detalja ili nedo bog nekih zivih boja kao zelena, plava, bezh ili crvena. Minimalizam, prave crte, ciste boje. Bijela, crna, siva, boja kamena i sto tamnije drvo. Svaka bi se zena samovoljno objesila da tu zivi. Ostadoh bez dobrog dijela plate. Nema vise izvoljevanja i izmisljanja.


Na to sve ima jos jedna dobra vijest, opet sam se poceo drogirati klasicnom muzikom. Nekako mi misli dovede u red i stvori mnogo jasniju sliku buducih ciljeva. Posto mrzim ove snjezne padavine dobro dodje da razbistrim glavu, malo Brahmsa, malo Schuberta.


Za kraj odslusajte, dok citate tekstove jedno od po meni najboljih dijela muzicke klasicne kulture malo obradjene u filmu Tree of life

http://www.youtube.com/watch?v=JmnYqKl1LzE

Pocnimo od odgoja djece. Kada curica trci, padne i udari se. Otac pridje, tjesi i pomaze dijetetu. Kada musko dijete to isto uradi, pretezno otac kaze, "ne budi picka, nije to nista". Kod dosta muskaraca, medju kojima sam i ja, svijetlu tacku u zivotu predstavlja otac. Uzor, primjer, hrabrost, iskrenost, put do covjeka, put do izgradjenog karaktera. Nije tesko vidjeti kako otac moze uticati na sina. Definisati njegovo razmisljanje. Pojasniti razliku izmedju dobra i zla. Ne smije dozvoliti mislima dijeteta da plesu u neshvatanju izmedju dobra i zla. Od muskarca se uvijek ocekuje da ima hrabrost i odlucnost, da pravedno sudi pri vaznim odlukama. Mi smo ti koji ce sutra voditi porodicu, mi smo ti koji se moramo dokazivati i osvajati. Jer ipak, sutra cemo mi nasim sinovi pokazivati pravi put. Moramo paziti kako se ponasamo, kakav primjer dajemo, kakve rijeci izgovaramo, kakve odluke donosimo. Uvijek moramo dati sve od sebe, jer ce nas mozda i "zenka" ostaviti ako se ne dokazemo.


Nisam jos upoznao zenu koja shvata koliko su danasnji muskarci diskrimirani, ma koliko se o tome ne prica. Dosta ce se djevojaka na ovo nasmijati. Od muskarca se mnogo ocekuje i trazi. Oni ne smiju promasiti, niti smiju iznevjeriti. Njima se ne oprasta, njima se sudi. Koliko ima bogatasa i vladara toliko ima i propalica. Uvijek ce te vidjeti muskog beskucnika, prije nego sto ugledate zenskog. U danasnje vrijeme je ta presija jos veca. Dosta muskaraca ne moze da se bore sa takvim izazovima. Postaju razbojnici, traze laksi pristup i lakse odluke. Zavrse na krivom putu i postanu pljen ostalih muskaraca koji se izivljavaju na njegovom neuspjehu, hraneci tako svoj ego. Svi bi htjeli da budu Alfa muzijaci, ali nazalost samo rijetki to mogu biti. U takvom drustvu je tesko opstati kao muskarac, posebno kad jos pridodamo da zenke uvijek preferiraju Alfa muzijaka. Tu nema mjesta za opstanak. Neki muskarci nikada nece prezaliti to sto su robovi Alfa muzijacima. Vjecna depresija se postati njihov najbolji drug. Sto ce opet sa druge strane biti odbojno suprotnom spolu.


Prica mi prijatelj, o njegovom, vec davno preminulom ocu. Jedne noci se otac kasno sa posla vracao kuci. Vani je bila ogromna oluja. U kuci je nestalo struje. Kako je otac krenuo da otvori ulazna vrata, sapleo se i rukom razbio prozor. Rasjekao je sve vene na ruci, krvi je bilo na sve strane. On i majka su izletjeli da pomognu ocu. Medjutim otac je odbio pomoc, samo je chuchio i trazio od majke da mu stavi i zapali cigaru u ustima, dok je on drzao venu da ne iskrvari. Onda je naredio  sinu da ode do komsije i zamoli, da ga odbace do bolnice.  Kasnije su mu morali tu ruku do lakta amputirati. Kaze da mu je ta scena sa ocem ostala do kraja zivota. Ta hrabrost, odlucnost koju i on nekada zeli da ostvari.

Ovaj post cu poceti sa frazom iz filma Scent of a women, zadnji govor.

"Now I have come to the cross-roads in my life. I always knew what the right path was. Without exception, I knew, but I never took it. You know why? It was too damn hard."

Tacno sam znao sta trebam,a sta ne. Bio sam kukavica, okrenuo sam ledja prema sebi. Nisam znao reci NE. Trazio sam sve u svemu. Ljudi su ocekivali od mene mnogo. Mnogo sam i postigao. Ali na sebe ponosan nisam bio. Sigurno poznajete onaj osjecaj kojeg djeca imaju kada varaju. Sa takvim osjecajem se ja budim. Nikako da izletim iz pat pozicije svojega uma. Sustina postojanja ili ne postojanja. Kroz sva ta pravila drustva, pronasao sam mjesta za koja su drugi htjeli da vladam. Nemojte ciniti iste greske kao ja. Ja cu biti onaj stari chiko kojem ce se djeca smijati jer je neobican. Ja cu biti onaj chiko koji ce izdahnuti, a samo ce ga pas cuti.


Samo taj jedan korak da napravim, sve zrtvujem sto imam i ostavim. Tesko je to uraditi. Djavo za svakoga ima plan. U ovih 6 godina koliko sam pisao na ovom blogeru, onako kad proletim kroz sve te silne postove, rijetko kad naidjem na nesto pozitivno. A i ono sto je bilo pozitivno nekako saperem dodatnim glupostima. Ovaj blog je pravo ogledalo mene. Moje sustine. Vjernici bi rekli da sam povrsan, ja bi rekao da su oni sljepi. Ljudi bi rekli da sam sretan, ja bi rekao da nisam ispunjen, a da su oni izgubljeni. Drago mi je da sam pisao iskreno, sto se moze iz dosta postova vidjeti. Tu sam ponosan na sebe jer sam donekle slozio mozaik lica u mojoj dusi.


Ima jos ljudi koji su me sve ove godine pratili na ovom blogu. Neki koji su ponekad virili. Neki koji su me mrzili. Najvise je onih koji su mi se smijali i mene podcjenjivali. Svega ima, osim dlake na mom jeziku :)


Nakon 8 godina opet me interesuje kako me vidite ili zamisljate, jer ja nikako da sastavim svoj mozaik i imam predstavu ispred ogledala. Dosta sam blogova procitao, sa nekima se druzio, sa drugima vodio ljubav, sa trecima se svadjao. Plakao sam i smijao se sa vama. Hvala Vam za sve ove godine.


Ovaj post je nekako pogled na proslost koja polako crta buducnost. Ovaj post nosi broj 500, jer je petstoti post na mom blogu. Mnogo sam pisao zaista...


Za kraj da zavrsim sa istim filmom sa kojim sam i poceo. Negdje na sredini filma, nakon grozne vecere, glavni akter ustaje i odlazi. Na tom putu, govori svom bratu

"Goodbye, Willie. I'm no fucking good. I never have been."